Svetlana Aleksievič dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine!

Dummy image

Povodom osvajanja Nobelove nagrade za književnost 2015. godine, donosimo tekst Fikreta Cacana o Svetlani Aleksievič i njezinoj knjizi “Rabljeno doba – kraj crvenog čovjeka”.

Svetlana Aleksievič rodila se 31. svibnja 1948. u Stanislavu (današnjemu Ivano-Frankovsku u Ukrajini) od oca Bjelorusa i majke Ukrajinke. Obitelj se preselila u Bjelorusiju, gdje je Svetlana 1965. završila srednju školu, a kasnije radila kao učiteljica povijesti i njemačkog jezika, zatim kao novinarka. Godine 1972. završila je novinarski fakultet i nastavila raditi u raznim novinama te na kraju kao urednica eseja i publicistike u časopisu „Neman“. U Savez pisaca SSSR-a primljena je 1983. godine.
Zbog neslaganja s tadašnjom vlasti i sve žešćih progona, 2000. odlazi u egzil, najprije u Italiju, zatim Francusku i Njemačku, to jest u Berlin, gdje je do 2011., kada se vraća u Minsk, živjela, kako kaže, u vrlo „buržujskom kvartu, vrlo lijepom i mirnom, ali gdje je tek 500 metara dalje, preko željezničke pruge, turska četvrt u kojoj je sve drukčije: i ljudi i prodavaonice“. I to su oni nespojivi svjetovi koji Svetlani Aleksievič, kao jednoj od najangažiranijih spisateljica današnjice, pružaju uvid u kulturno-povijesne raznolikosti i napetosti koje obilježavaju ljudski život i svagdan, kako bi se u njezinim knjigama stopili u jedan osebujan književni glas. Poslije izlaska knjige „Rabljeno doba“ Svetlana Aleksievič bila je ozbiljna kandidatkinja za Nobelovu nagradu, kao dosadašnja zaslužnica niza velikih književnih nagrada, poput Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje (1998) te Herderove (1999) i Remarqueove nagrade (2001), zatim Nacionalne nagrade američkih kritičara (2006), Mirovne nagrade Udruženja njemačkih knjižara (2013) i mnogih drugih. Knjige kojima je osvojila čitatelje i brojne nagrade prevedene su na vodeće europske jezike: „Rat nema žensko lice“ (1985), „Cinčani dječaci“ (1991.), „Černobilska molitva“ (1990), „Začarani smrću“ (1993) „Posljednji svjedoci. Solo za dječji glas“ (2004). Svetlana Aleksievič je stekla slavu u Americi, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Japanu, Francuskoj, Kini, Vijetnamu, Bugarskoj i Indiji, a knjiga „Rabljeno doba“ prvi je prijevod ove autorice na hrvatski jezik.

Glavna značajka i osobitost stila Svetlane Aleksievič jest svojevrsni višeglasni dokumentalistički zapis kojim se obrađuje neki zamašan povijesni događaj, kao što je černobilska katastrofa, Afganistanski rat ili sovjetska perestrojka ili tranzicija. Njezine su knjige redovito sastavljene od potresnih razgovora, pa i monologa, sa sudionicima i svjedocima povijesnih događaja. Sama autorica to zove „žanrom ljudskih glasova“, koji je zapravo njezin pogled na svijet. Kada stvarni ljudi govore o najvažnijim zbivanjima svojega vremena, onda se uzajamno supostavljaju opća povijest zemlje i povijest male ljudske sudbine, kaže autorica. Razlog te značajne dokumentarnosti leži u nemoći današnje umjetnosti da prikaže potpunu sliku našega svijeta, dok nas dokument približava stvarnosti koju umjetnost često ni ne nasluti. Svetlana Aleksievič naziva tu činjeničnu povijest – poviješću osjećanja, zapravo, propuštenom poviješću, onim što je čovjek shvaćao i pamtio tijekom događaja.
Na taj dokumentarno-činjenični način autorica se može udubiti u prijelomna i najsloženija zbivanja u povijesti zemlje, kao što su: ratovi, kataklizme, prevrati, kolektivizacija, logori itd; sve ono čega se bivši Sovjetski Savez nauživao preko svake mjere. „Rabljeno doba“ je autoričina metafora za razdoblje u kojemu je naglo i neočekivano, dakle, nespremno odbačena sovjetska epoha – ravno u poslovičnu ropotarnicu povijesti, kamo je ona sama bacala štošta što će joj se samoj otuda vratiti u ulozi krvnika ili podsmješljivca. A na njezino mjesto je došlo nešto neodredivo loše – novi kapitalizam s „novorusima“ kao nositeljima potpuno raslojenoga društva.
U književnosti se može naći još uspjelih metafora za taj tektonski povijesni prevrat koji je rezultirao sovjetizmom – sjetimo se samo posljednjega svjetskog pjesnika Iosifa Brodskog, svojedobno izbačenog naglavačke iz ‘najnaprednijeg društva’, koji je taj prevrat precizno nazvao: antropološkim pokusom. Time je rečeno ono osnovno: da se sovjetizam ponio prema čovjeku kao prema tijestu od kojega se može umijesiti novi čovjek. Dirnuti u ljudsku bit nastojeći je promijeniti, antropološko je pitanje. A filozofi se do danas čude kakva se nakaradna lenjinistička teorija prirode i društva, pod nekadašnjim imenom dijamat (to jest, dijalektički materijalizam), pozivala na nedužni marksizam koji to nije imao ni u kakvoj primisli. Vrlo pogrešno i vulgarno shvaćen materijalizam omogućio je sovjetskoj vrhuški da se i prema živim ljudima odnosi kao prema biljkama (sjetimo se Lisenka i Mičurina) ili pak stvarima.
<

Ta neobično vulgarna ideja zauzdala je jednu petinu zemaljske kugle samim pozivanjem na zgoljni materijalizam, ali pomoću željezne partijske diktature koja je okovala sve društvene sastavnice, uvodeći nadzor nad kompletnom društvenom, zapravo umjetničkom i znanstvenom, misli. Tako se umjetnost i znanost, kao i društvena misao, sovjetskog doba zapravo registrira samo po onome što je izbjeglo tome partijskom nadzoru. Osim dosta poezije, tu su i neki romani (Vasilij Grossman, primjerice), a znanost je bila tim slobodnija što se manje ticala društvenih pitanja.
Međutim, ostaje činjenica da su milijuni ljudi proživjeli svoje, često tragične, živote nošeni tom idejom. Cijeli su naraštaji izdržali nesagledive teškoće vjerujući u tu ideju od koje „plamte oči“. I ostala je ta potreba u njima, sovjetskim ljudima, da vjeruju u nešto više, ma kako to bilo daleko i neprovjerljivo, isprazno. Kako shvatiti čovjeka koji ostaje za sebe „komunist“ iako se vraća iz logora u kojemu je proveo cijeli život, ne znajući zašto, često ostavljajući ondje cijelu obitelj. S druge strane, živjeli su i milijuni onih koji su na najprizemniji način služili istoj ideji, nimalo joj ne vjerujući: to su cinkaroši, oni koji su milijune poslali u logore. U knjizi jedna teta, na upit dječaka zašto je uništila rođenog brata, kaže: „Probaj mi naći u staljinizmu jednoga poštenog čovjeka.“ Oči plamte fanaticima, svjesna je naša autorica, ali se ni na trenutak ne postavlja kao sudac nad svojim sugovornicima. Naprotiv, ona je sućutna, i zato su njezini sugovornici iskreni i vjerodostojni: imamo pred sobom materijal sastavljen od čiste ljudske građe: sjećanja, suza i krvi.
Kao što su za vrijeme perestrojke iz zabranjenog ‘podzemlja’, takozvanog samizdata, izronili neki od najvažnijih naslova ruske književnosti XX. stoljeća, tako Svetlana Aleksievič u svojim knjigama izvlači na svjetlo dana sjećanja i dojmove običnih ljudi, „sudionika socijalističke drame“, ono što su tajili u sebi cijeloga života. „Komunizam je imao lud plan – preraditi ‘staroga’ čovjeka, krhkog Adama. I to se postiglo… možda je to jedino što se postiglo. Za sedamdeset i nešto godina u laboratoriju marksizma-lenjinizma izdvojili su posebni ljudski tip – homo sovieticus. Jedni drže da je to tragičan lik, a drugi ga zovu ‘sovok’“. Dalje autorica navodi kako tog čovjeka nepogrešivo prepoznaje putujući zemljama koje su nekoć bile u okvirima SSSR-a, a sada su samostalne države, zato što on ima svoje predodžbe o dobru i zlu, junacima i mučenicima te poseban odnos sa smrću.
Po tom odnosu prema smrti sovjetizam se razlikuje od svih takozvanih zemalja „realnog socijalizma“, a pogotovo od jugoslavenskog samoupravnog socijalizma. Riječ je o posvemašnjoj orijentaciji prema smrti (v. o tome literaturu o frankizmu i smrti), usmjeravanju mladih ljudi na ideju nužnog žrtvovanja za državu, odnosno, tezu o bezvrijednosti ljudskog života što je rezultiralo, po nalazima Svetlane Aleksievič, brojnim slučajevima samoubojstva mladih ljudi. To su bili oni koji su „namrtvo prirasli ideji, koji su je usvojili tako da se ne može otrgnuti – država je postala njihovim svemirom, zamijenila im je sve, čak i vlastiti život“. Ti su ‘ratni ljudi’ imali ratnu psihologiju, po kojoj samo što ne pukne, samo što nije svjetski rat!
Kobna udaljenost od stvarnoga života pokazuje se do danas: niz ruskih naslova, romana i publicističkih djela, govore o ljudima koji ne znaju ništa započeti, iako se time ‘bave’ cijeli život. A ta odalečenost od stvarnosti iskazala se već s pojavom perestrojke: tada se općenito mislilo da će slobodno čitanje donedavno zabranjenih knjiga biti dovoljno da se društvo oslobodi tereta prošlosti. Problem je bio u tome što „čovjek nije zapažao svoje ropstvo, čak je volio svoje ropstvo“. Zato se sovjetske ljude u najozbiljnijem sociološkom kontekstu do danas dijeli po generalnim sekretarima partije: staljinski, hruščovski, brežnjevski i gorbačovski naraštaj. Osnovni današnji problem u Rusiji može se svesti na odučenost od slobode! A bez slobode nema poduzetništva, pa ni kapitalizma i prirodnog razvoja društva. To je misao koja se može naći i u sovjetskoj literaturi: recimo, u romanu „Sve teče“ Vasilij Grossman definira slobodu izvan kvazidemokratskih floskula poput slobode govora, tiska, kretanja. Naime, elementarna ljudska sloboda glasanja i kretanja, koju imaju i divlje životinje, nije definicija slobode, nego je sloboda ono što slobodno društvo mora osigurati slobodnim građanima da bi bili slobodni: a to je sloboda poduzetništva. Baviti se onim za što si rođen i što će ti osigurati egzistenciju predstavlja glavnu zadaću društva! Možda je to nemoguća zadaća, ali slobodno društvo mora raditi u tom pravcu: omogućavati većini svojih pripadnika da se samoostvaruju na poslu koji osigurava egzistenciju i njima i njihovim potomcima. Ono društvo koje je svu svoju snagu usmjeravalo na suzbijanje svih ljudskih slobodnih aktivnosti – ne zaslužuje drugo nego ropotarnicu povijesti. Ako je to društvo trajalo nekoliko naraštaja, da se danas nitko ne sjeća slobodnoga društva, onda nije čudo da u današnjoj Rusiji svjedočimo nekim od najnazadnijih pojava u suvremenoj civilizaciji. Svjedočimo i o bolnom batrganju tog društva da se oslobodi totalitarne prošlosti, i to ne samo po cijenu iscrpljivanja svih prirodnih dobara i općenarodnoga strpljenja.
Naša autorica se pročula kao opozicijska kritičarka među najpozvanijim intelektualcima Rusije. O tim novim dramama možda ćemo čitati iz nove knjige Svetlane Aleksievič. Doznajemo da bi se sljedeća knjiga mogla zvati „Divni jelen vječnoga lova” (sto priča o ruskoj ljubavi). To bi bila knjiga o tome kako „ruski čovjek želi biti sretan, o tome sanja, ali se taj san ne ostvaruje… Zašto? Kako on zamišlja Dom, Sreću, Ljubav? I na kraju krajeva, što je za njega smisao života. Dakle, čovjek se mijenja, naš se svijet mijenja, a kronika se nastavlja…“

Fikret Cacan