Kratki roman Daleka brda bez boje prvijenac je i stilsko remek-djelo mladoga autora Mišela Barovića.
Kroz nelinearan tok radnje koji se provlači kroz prostor između zamišljaja, fikcije i jave, Mišel Barović oslikava provincijske pejsaže u impresionističkom ključu. Roman odlikuje pomno razrađen stil s mnoštvom iznimnih opisa i stilskih fragmenata prožetih intenzivnom sinestezijom, koja nas može podsjetiti na omamljenost sličnu polusnu. Zbog stila romana i zbog snažnih poetskih trenutaka u djelu, nameće se usporedba s poetskom prozom. U putovanju kroz mentalnu mapu sjećanja nižu se tematski kompleksi poput ranog djetinjstva, formativnih odnosa i događaja, te zatvaranja u sebe i samonametnutog isposništva, pri čemu je glavni fokus na rekonstrukciji spona s izgubljenim i u sadašnjosti nedohvatljivim – nekadašnjim odnosom s djevojkom najboljeg prijatelja i samoubojstvom koje nikad nije potpuno razjašnjeno, barem u mislima glavnog junaka.
Roman će oduševiti sve ljubitelje atmosferičnosti i one koji vole da ih tekst ponese u maglovite predjele zamišljajâ između racionalnog i iracionalnog, uz prelaženje mostova između tekstova, medija i čula. U samoj osnovi djela nalazi se i snažan metatekstualni element pa tako neki od najvećih tekstova dvadesetog stoljeća „proviruju“ kroz nenametljive parafraze i citate, što će posebno odgovarati uvježbanom oku iskusnih čitatelja.
„Daleka brda bez boje nežanrovski je, atmosferični roman, vrlo dojmljiva cerebralna, kontemplativna, intimistička proza. Radnja uključuje povratak u provincijsko mjesto odrastanja i nostalgiju i sjećanja s time povezana, pokušaj obnavljanja prisnosti s nekadašnjom djevojkom, ali i enigmu vezanu uz jedno samoubojstvo. Motivom romana u romanu te inkorporacijom komentara pisca koji problematizira proces stvaranja djela na kojem upravo radi Mišel Barović svoj roman obogaćuje i slojem metatekstualnosti. Radi se o nesvakidašnje zrelom i kompleksnom debitantskom romanu, o višeslojnoj priči razlomljenoj u više vremenskih tokova.“
Božidar Alajbegović