Rat nema žensko lice

U svojoj službenoj biografiji Aleksijevič navodi da je njena izdavačka kuća dvije godine čekala da knjiga Rat nema žensko lice bude objavljena zbog cenzure Centralnog bjeloruskog komiteta Komunističke partije, kao i to da je bila optužena za „pacifizam, naturalizam i de-glorifikaciju herojske sovjetske žene,“ što su u to doba bile ozbiljne optužbe, pogotovo jer je Aleksijevič već bila na zlu glasu. Dolaskom Gorbačova na vlast, situacija postaje povoljnija, pa knjiga napokon izlazi 1985. paralelno u Minsku i Moskvi te je rasprodana u više od 2 milijuna primjeraka. Rat nema žensko lice zbirka je glasova žena koje su sudjelovale u 2. svjetskom ratu i koje progovaraju o svojim iskustvima za vrijeme rata i nakon njega te o diskrepanciji između uloga koje su žene imale u ratu i odnosa društva prema njima nakon rata.

Aleksijevič dotad neispričane priče žena tumači kao cijeli jedan svijet koji je ostao skriven i nepoznat, a cilj je stvoriti narativ o jednom takvom ratu, ne bi li obranila priče žena koje su u njemu sudjelovale. Mnoge od njih svoje su iskaze davale pred kraj života i ovo im je bila posljednja prilika da ispričaju svoja iskustva koja nikada prije nisu našla svoje mjesto u javnom prostoru. Rat nema žensko lice postavljen je i kao vrlo uspješna kazališna predstava i dokumentarni film. Sara Danius iz Švedske akademije, koja dodjeljuje Nobelovu nagradu, upravo je za Rat nema žensko lice nominirala Svetlanu Aleksijevič. Uoči dodjele Nobelove nagrade 2015. godine, Danius je ustanovila da je te godine nagrada „proširila“ koncept književnosti te da je Aleksijevič stvorila „novu vrstu književnog žanra“ koji je „briljantan ne samo u sadržaju, nego i u formi.“ Novu književnu metodu Svetlana Aleksijevič primijenila je i na knjige koje su uslijedile – Dječake od cinka, Černobilsku molitvu i Rabljeno doba.

„Dugo sjedim u nepoznatoj kući ili stanu, ponekad čitav dan. Pijemo čaj, isprobavamo nedavno kupljene bluze, raspravljamo o frizurama i kulinarskim receptima. Zajedno promatramo fotografije unuka. I tada… Za neko vrijeme, nikada ne možeš točno znati kada i zašto, odjednom dolazi do tog dugo očekivanog trenutka u kojem se čovjek odmiče od kanona – gipsana i betonskog poput naših spomenika – i skreće prema sebi. U sebe. Ne počinje se prisjećati rata, već vlastite mladosti. Komadića svojeg života… Treba uloviti taj trenutak. Nikako ga se ne smije propustiti! No često, poslije duga dana ispunjena riječima, činjenicama i suzama, u sjećanju ostaje tek jedna izrečena misao (ali kakva!): U rat sam otišla tako malena da sam u njemu stasala.“

“Spomenik hrabrosti… Teško je naći knjigu koja bi se u ovom trenutku činila važnijom ili originalnijom… Povijest Drugog svjetskog rata Svetlane Aleksijevič, ispričana iz perspektive stotina žena izvanredna je stvar… Njezin rad podjednako je zapanjujuć kao što su zapanjujuća i iskustva žena o kojima piše.” The Guardian

“Veličanstveno… Nakon desetljeća pisanja o ratu iz muške perspektive (muškarci koji pišu o muškarcima), ona [Svetlana Aleksijevič] pokušava dati glas generaciji žena koje nikada uistinu nisu doživjele afirmaciju kao pripovjedačice i kao veteranke… Rad Svetlane Aleksijevič prije bi se mogao opisati kao književno istraživanje sjećanja kao takvog, nego kao izravna usmena povijest Drugog svjetskog rata.” The New York Times Book Review

“Ova knjiga nije se mogla pojaviti u bolje vrijeme… Otkriva i podsjeća nas na sve što su žene radile: pilotirale su zrakoplovima, bacale bombe, pucale su na mete iz velike udaljenosti… A Aleksijevič je njihove glasove pretvorila u književni psalam iz povijesti.” The Boston Globe