Udaljena zvijezda

Antijunak Udaljene zvijezde zapravo nije pripovjedač, Bolañovim čitateljima već poznati Arturo Belano, najsličniji autoru od svih njegovih pripovjedača, nego Alberto Ruiz-Tagle, zloglasni Carlos Wieder, pjesnik, multimedijalni umjetnik, otmičar i ubojica, prema kojemu pripovjedač osjeća divljenje i zazor, strah i gađenje. Nakon što se njihov kolega s pjesničkih radionica i susreta razotkrije kao pilot i časnik krvavog režima, njegov mračni trag pripovjedač će pronalaziti posvuda, i neće se moći riješiti sjene karizmatičnog i ludog Wiedera gotovo cijelog svog života.

U tipičnoj bolanjovskoj maniri, u ovom se romanu istovremeno daje sjajan opis kakve ličnosti isplivavaju na površinu za diktatorskih režima i satirizira se status umjetnosti pred krhkošću nečega kao što je ljudski život.

„Mnogi čileanski autori pisali su o krvavim godinama Pinochetova režima, o otmicama i umorstvima, ali nitko o tome nije pisao tako veličanstveno i tako mračno kao Roberto Bolaño.“

Richard Eder, The New York Times

Na vratima sportske dvorane u kojoj smo noću spavali na podu, nekoliko čuvara prekinulo je čavrljanje i gledalo u nebo. Svi zatvorenici stajali su i gledali u nebo, ostavili su se svojih partija šaha, mudrovanja o tome što nas čeka, povjerljivih razgovora. Ludi Norberto, ovješen za ogradu poput majmuna, smijao se i govorio da se Drugi svjetski rat vratio na ovaj svijet, pogriješili su, govorio je, ovi koji su spominjali Treći svjetski rat, to je tek Drugi koji se vraća, vraća, vraća. Upravo je nas Čileance, kojeg li sretnog naroda, dopala čast primiti ga, poželjeti mu dobrodošlicu.