Čitatelje očekuju mnogobrojna iznenađenja, pogodnosti kupnje, pokloni i popusti, kao na svakom dobrom sajmu knjiga, ali s bitnom razlikom – naša se knjižara nikad ne zatvara!
Posjećujte naš virtualni sajam knjiga iz udobnosti svojeg doma, pronađite knjige za sebe i svoje bližnje, pa s nekoliko klikova mišem obavite kupnju. Ne propuste pročitati i prikaze knjiga iz pera iskusne novinarke i spisateljica Lade Žigo i ostalih naših suradnika.
Edicije Božičević su izdavačka kuća koja u sve jačoj konkurenciji izdavača na našem tržištu, želi biti prepoznata po profiliranom izboru naslova koje objavljuje, jer smatramo da ćemo na taj način najbolje pridonijeti širenju čitalačke publike i njezine naklonosti prema knjizi i pisanoj riječi. Nastojali smo, usprkos teškoćama koje su ove, a i proteklih godina pratile izdavaštvo u Hrvatskoj, čitatelje upoznati s piscima koji su već zauzeli važno mjesto u svjetskoj literaturi te se tako potvrdili kao vjerodostojni nasljednici klasika svjetske književnosti.
Edicije Božičević osnivač su i član međunarodnog udruženja Mosaic Publisher’s Network utemeljenog 1998. godine u Velikoj Britaniji. Također surađujemo s mnogim uglednim nakladnicima i literarnim agentima u svijetu, a posebno smo sretni kada u Hrvatskoj možemo ugostiti naše autore.
Edicije Božičević djeluju samostalno kao podružnica tvrtke Elitech d.o.o.
Misao vodilja Hrvoja Božičevića, osnivača Edicija Božičević Prigodom desete obljetnice našeg djelovanja
Koliko je godina prošlo? Pisao sam mnoge tekstove reagirajući na stanoviti trenutak hrvatskog nakladništva, nikako zlonamjerno. Dakako, čovjek sazrijeva, s vremenom sam shvatio da sam negdje bio preizravan, negdje pregrub, a negdje možda odveć diplomatski uljuđen. Kako god, napisano je i ne bježim od stavova . To je, rekao bih, prva premisa mojih tekstova. Druga, čini mi se važnijom: između velikog svjetskog konteksta i jednog malog naroda, njegove nacionalne kulture, mogao bi se zamisliti – još jedan kontekst. Što da je bilo onih, odgovornih, a koji bi me barem djelićem poslušali te pokušali graditi hrvatsko nakladništvo i na nekim iskustvima koje sam prenio iz svijeta? Ne namećem ikome išta svoga, ali preispitujem društvo, a to ću uvijek činiti. Zašto smo toliko često nesenzibilni prema znanju drugih? Shvatih jedno: što se u Hrvatskoj dogodilo u međuvremenu, od datuma kada sam započeo pisati svoja stajališta?
Nije se dogodilo – ništa. Pojavili su tu i tamo neki nakladnici koji su, barem dizajnom ovitka ili pametnijim marketinom, svrstali Hrvatsku u rang izvedbeno tehnički blizu svjetskih nakladnika. Javili su novi prevoditelji, od kojih ih su neki (većina) za svaku pohvalu, osim toga, sve ono bitno o čemu sam pisao, mogao sam neke rečenice i boldati, nije se isuviše toga previše maknulo s mjesta u organizacijskom smislu. Tek za usporedbu: osnivane su komisije, pokrenute su privatne inicajative, ali ono što nedostaje jest – atmosfera. Nema atmosfere koja bi sve to što nakladnici s mukom, više ili manje, rade, začinila znakovitošću pojedinog naslova, prijevoda ili (rijeđe) otvorene knjižare…Sve što vidim jesu nabacane knjige, jedna na drugu, druga na treću i tako u nedogled, dok neke knjižare niti ne žele staviti novi naslov u izlog.
O ekonomskim pitanjima neću pisati, jer kao mali nakladnik, jedva da nažicam prihod od prodanih primjeraka. Ne, nisu krivi knjižari, ponavljam, ono što nam nedostaje jest atmosfera, a stvoriti atmosferu nije jednostavno niti se stvara preko noći. Potrebne su škole, znanje, interes, motivacija, sve ono što nam je nužno kako bismo uopće započeli graditi atmosferu navike čitanja (sjesti u caffe bar knjižare, uzeti knjigu i čitati je u ugodnoj atmosferi, a da nas nitko ne prekida neugodinim pitanjima, op.a.), jer nemojmo se zavaravati, novine i knjiga od 35 kn, ne znači ništa, ako prije toga nema pravnog, moralnog, ili političkog smisla, to jest napor knjižara ili nakladnika koji će knjižari davati supstitut smisla tolikih polica s knjigama, kako god da bile posložene, rekoh, mogu biti nabacane, ali ništa manje šarma neće nedostajati ako su uredne po abecedi.
Tko zna, možda smo kažnjeni, tamo gdje smo očekivali, smisao je izostao, ali da čitatelje ne dovodim u dvojbu pokušat ću definirati smisao – to je sve ono što zajednica čini kako bi djelotvorno odovorila na izazove vremena, nema tu ljevice ili desnice, tu se kuhamo svi zajedno, pro et contra. Društvo stvara i nameće moralna načela pojedincu čije je ponašanje tako više determinirano anonimnom silom morala nego vlastitim mušicama. E sad, pametniji će čitatelj svakako zaključiti što prevladava u našemu društvu, i je li čitanje uistinu onda ikome potrebno ako već unaprijed zna da su moćni seoski čelnici dremljivi, a nikako aktivni kako bi svoje župljane izveli na put epskoga svijeta (svijesti) jednog Joycea (koji se inače čita i u lektirnom programu)? Pitanje je, samo, želite li da vam ukratko izložim one mjere koje bi hrvatsko nakladništvo danas izvele na svjetlo dana, usprkos samouvjeravanju kako nam nikad nije bilo bolje?
Zapravo, neću vas opterećivati, poštovani čitatatelji, ništa ne vrijedi argument iz osobna iskustva- mogao bih nabrajati sve one bitne dictae što uspješnu nakladničku kuću čini uspješnom, ali ako nam ekonomska situacija ne dopušta smiren život, bez poslovne tjeskobe, onda čemu sva ta moja ponosna i učena nadahnuća spram neprijateljskog svijeta koji nas okružuje i snima kamerama, iz svih kuteva, kao da smo potencijalni kradljivci. Zar je moguće danas ukrasti knjigu u tako tehnološko razvijenom akvariju? Zanimalo bi me jel bi kome uspjelo, jer kamere nisu sve, očekuju nas još bar-kodovi skriveni na omonici, ali i tajni papirići u samoj knjizi. Fakat, knjiga je dobila zaštitu dostojnu holivudskog glumca.
I za kraj, ali onaj potpuni le fini, zamrzio sam čitanje, ne da sam zamrzio literaturu, ali izabrati kjigu, sada, kada je na policama sa tisuću „ fantastic readings” ili „don’t miss it” blurbova, jednostavno sam zasićen svega osim, možda, ponekog od onih autora koje mi preporučuju moji provjereni prijatelji, spomenuti urednici iz velikog rituala biranja pravih naslova!
Eto, biram jednu takvu knjigu, i razorčaran sam. Zatim biram jednu po svojem izboru i veselim se. Prvu je pisao Škot, drugu Norvežanka, načelno pripada žanru krimića ali je daleko više od banalnosti traženja ubojice. I tako, to su dvije knjige s Waterstones knjižari na Piccadilly streetu, ima nekih četiri ili pet katova i djeluje posve hladno, poput prostora uređenog za frizerski salon, a ne za knjižaru. Odlazim u podzemlje, tamo naručujem kavu, listam časopise i osjećam se dobro. Da je tako na svakom katu, bilo bi bolje, ali nije.