Antwerpen

Roberto Bolaño, koji se smatrao prvenstveno pjesnikom, proslavio se prije svega svojim romanesknim i novelističkim opusom. Unatoč tome, i dalje je smatrao da je najvrjednije što je stvorio njegov poetski opus, a za kratki roman (ili novelu) Antwerpen svojedobno je izjavio da je „jedini roman kojega se ne srami“. Iako je napisan još 1980., objavljen je tek 2002. godine, netom prije autorove smrti.

Roman se sastoji od kratkih ulomaka, poglavlja različitih priča koja su naizgled nasumce poslagana, stvarajući konfuziju kod čitatelja koji očekuje tipičan, kronološki redoslijed događaja i motiva. Stil je poetski, eksperimentalan, kombinira citate, slike, nerazrađene motive i naznake potencijalnog kriminalističkog zapleta. Pedeset i šest poglavlja od kojih se roman sastoji danas se smatra začetkom bolanjovskog romanesknog svijeta, koji će nepovratno utjecati na hispanofonu, a i ne samo hispanofonu književnost (za što je najbolji dokaz Goncourtom nagrađen roman „Najskrovitiji spomen na ljude“, posvećen upravo autoru i njegovu djelu).

Ovu sam knjigu napisao za sebe, a ni u to nisam sasvim siguran. Dugo su to bile tek nepovezane stranice koje sam iznova čitao i možda prepravljao uvjeren da nemam vremena. No vremena za što? Nisam znao točno objasniti. Ovu sam knjigu napisao za duhove, jedine koji imaju vremena jer su izvan vremena. (…) No vjerovao sam u književnost  (…) Vjerovao sam u beznadne geste, vjerovao sam u sudbinu. Tada još nisam imao djece. Još sam uvijek više čitao poeziju nego prozu.

Recite onom idiotu Arnoldu Bennettu da sva pravila o gradnji zapleta vrijede samo za romane koji su kopija postojećih.