Ode i epode

U prvom stoljeću prije Krista rimska književnost doživljava brz uspon u nekoliko književnih rodova, osobito u lirici i epici. Već tada i kroz iduće stoljeće u starom se Rimu pojavljuju imena koja su u svjetskoj literaturi još i danas na osobitoj cijeni i koja su izvršila neobično jak utjecaj na razvoj europskih nacionalnih književnosti. Među rimskim književnim veličinama, napose onim pjesničkim, poput Vergilija, Ovidija i Katula, zavidno mjesto zauzima Kvint Horacije Flak (65. − 8. pr. Kr.), kao pjesnik koji nije pripadao nijednoj suvremenoj rimskoj književnoj školi, već je u naglu razvoju rimske književnosti u velikoj mjeri kročio vlastitom stazom, ostvarujući pritom iznimna ostvarenja. Dok je, primjerice, rimska lirika Gaja Licinija Kalva i Gaja Valerija Katula bila pod očitim utjecajem helenističke aleksandrijske lirike 3. i 2. stoljeća, jedini se Horacije povodi za predstavnicima grčke lirike 7. i 6. stoljeća, a to je najprije jambograf Arhiloh, pa pjesnici Alkej, Sapfa, Ahakreont, Bakhilid, Pindar i drugi, te po uzoru na njih stvara lirsku poeziju vrhunskoga dometa. Kako Horacije nije pjesnik kojega je čitava života pratila jedna Muza, već je u etapama radio na raznim književnim rodovima, tako se njegovo opsežno i raznoliko djelo teško može obuhvatiti jednim sveskom. Nakon što je nedavno u prepjevu Šimuna Šonje objavljen Horacijev satirički opus, ova nam knjiga donosi Šonjinu interpretaciju Horacijevih Oda, eolskih lirskih pjesama što ih je nizao u naponu života i literarnoga stvaralaštva, te kratkih i žučljivih Epoda, arhiloškom poezijom nadahnutih pjesmotvora koji su svjetlo dana ugledali u godinama kad je naš pjesnik još uvijek bio razmjerno novo lice rimske književne scene.