Pad kuće Vjesnik

Pad kuće Vjesnik saga je o državi kao ogromnom bankomatu i sitnim stjenicama na njegovu darežljivom procjepu, svijetlim trenucima i kloakama hrvatskog novinarstva, te prije svega Sfinginu pitanju zašto su kompetentnost i moć u nas nužno obrnuto proporcionalne veličine. Saga što je ne oblikuje autorska samovolja, jer – papir trpi, ali ne prašta, a još manje praštaju arhivi – o svemu što se ima reći zorno svjedoči puzzle brižljivo prikupljenih dokumenata i citata aktera jedne tipično hrvatske tranzicijske priče, čiji bi se registar bar dijelom mogao čitati i kao telefonski imenik nekog nebeskog Remetinca.

Saga o obijesnom isisavanju usahlih sisa, koja, ako ćemo pravo, „slučaj pada kuće Vjesnik“ čini tek otužnom sinegdohom jedne daleko veće ekonomsko-političke žabokrečine, kojoj će čitatelj, izmrcvaren i isisan trpkom domaćom svakodnevicom, po lektiri ove intrigantne knjige ime lako odgonetnuti sam. U sinegdohi, dakle, „Vjesnik“ – jer da bismo išta razumjeli, moramo ga promatrati prema načelu pars pro toto – državni interesi, javni i zakulisni, i obrasci brutalnog hrvatskog kapitalizma za koji smo se navodno mudrošću izborili pletu se jedni oko drugih poput otrovna bršljana, mijući se međusobno nalik poslovičnim rukama jednog te istog tijela, što bi u nekim drugim, sretnijim okolnostima možda dalo štofa i za triler, no u sredini u kojoj su se mediji zarad kakve-takve slike stvarnosti prisiljeni baviti sami sobom dovoljno je i za duboko fundiran tematsko-kronološki prikaz, koji će, valja se nadati, jednoga dana studentima novinarstva, kao i ostalim naklonjenim čitateljima, zainteresiranim za hrvatsku tranzicijsku storiju, biti u većoj mjeri povijesni dokument negoli recentna „stvarnosna proza“.

Za takav kronološki pristup odlučio se autor knjige Miroslav Edvin Habek, po vokaciji novinar i dugogodišnji svjedok hrvatske medijske tragedije, koji, po vlastitu priznanju, nikada nije pisao za Vjesnik, što mu u memljivim koordinatama domaće publicistike svakako ne oduzima na vjerodostojnosti.