Zagabrijel II

Roman Zagabrijel II drugi je dio trilogije u čijem je središtu grad Zagreb i njegov tamni anđeo zaštitnik. Kombinacija je to povijesnog trilera, lingvističkog krimića i kolaža suvremenih književnih tehnika, u kojoj autor za pozadinu uzima međunarodnu lingvističku konferenciju u Zagrebu, uoči koje se dogodi umorstvo na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Nevjerojatni junaci romana igrom slučaja će postati asistentica preminulog znanstvenika, njemački slavist, lički policajac pred mirovinom sa zagrebačkom adresom i komunalni čistač Stjepan Mrak, poznat i kao Štefek Kmica. Za vrijeme istrage umorstva čitatelji će polako pronicati u tajnu povijest grada Zagreba i njegovog imena, otkriti mračna tajna društva u njegovom podzemlju, i približiti se najbolje čuvanoj tajni hrvatske metropole, koja golica maštu istraživača još od navodnog prolaska svetog Franje kroz Zagreb. Nakon pravog cliff-hangera na kraju prvog dijela, Perić se vraća u drugi nastavak prepoznatljivom hiperinflacijom referenci i sve više zalazeći u rimu, koju pripisuje shizofreniji pripovjedača.

Perić se svojim dosadašnjim djelima pokazao kao neupitan majstor stila (ili, bolje rečeno, stilova) i književnog eksperimenta, a trilogijom Zagabrijel dosiže potpuno novu razinu i jednog i drugog. Kombinirajući lingvistiku, suvremene prevoditeljske prakse, sociolingvističke teorije te priče i legende o povijesti grada Zagreba i njegova imena, stvara roman koji narativnom strukturom odgovara najuzbudljivijim popularnim kriminalističkim romanima, ali i postmodernističkim pripovjedačkim eksperimentima. Mapiranje mentalnih procesa preko psiholingvističkih teorija daje djelu izniman metatekstualni potencijal za aktivnijeg čitatelja, dok će i svi ostali moći uživati u kriminalističkoj priči u temelju djela, a i prepoznati mnoge elemente iz hrvatske svakodnevice.

„Osim ovakvih teorijskih, metatekstualnih matrica, koje Perić koristi u svom pisanju, svaki pozorniji čitatelj otkrit će u romanu gotovo nevjerojatan leksikon popularne kulture. Kako se već odlučio za roman u rimi, asocijacije na rock i pop kulturu bile su neminovne. Utjecaji u njegovom tekstu bit će prilično raznovrsni, primjerice, grupa Film i njihova balada „Mi nismo sami“, koja u njegovu prepjevu zvuči prijeteće, jer ako nismo sami, to znači da postoji još netko ili nešto što je tu pokraj nas, a nismo ga svjesni. Ili himna plavog žapca, koja je zapravo prerađen prepjev poeme „Slavlje guštera“ grupe The Doors. Ali to je samo mala naznaka svega što se krije u knjizi i gotovo da bi se mogla izdati kompilacija pjesama kojih se Perić dotiče u svom pi-romanu. A ako su reference na popularnu kulturu šarolike, one na povijest književnosti su neprebrojive. Mislim da nitko osim možda Perića samog ili, pak, nekog detaljnog analitičara književnosti poput Zdravka Zime, nije u stanju pobrojiti sve reference. Neke su toliko začahurene u tekst da je pitanje je li ih i sam Perić namjerno ubacio ili su proizvod nekog šireg i većeg utjecajnog stroja, koji proizvodi i Perićev tekst. A to bi samo moglo značiti da doista nismo sami.“

iz pogovora prof. dr. sc. Tomislava Pletenca