Stablo u zemlji Toraja

Nakon povratka iz Indonezije, gdje se upoznao s običajima naroda Toraja, pripovjedač romana – pisac i filmski redatelj – saznaje kako njegov kolega ima rak. Dok bude oplakivao pokojnog prijatelja, zaljubit će se u mladu djevojku koju upoznaje u bolnici i koja će uskoro začeti dijete. Ova knjiga je prvenstveno razmišljanje o smrti, ali nepobjediv optimizam pripovjedača uporno će priču usmjeravati prema ljubavi, prijateljstvu, ponovnom rođenju, umjetnosti i ostalim temama koje čovjeka čine čovjekom. U ovom svom malom remek-djelu autor je čini se pogodio misaono-osjećajni ton koji će rijetko kojeg čitatelja ostaviti ravnodušnim.

U blizini nekog sela u zemlji Toraja, smještenog na proplanku, pokazali su mi jedno osobito stablo. Upečatljivo i veličanstveno, uzdiže se posred šume udaljene nekoliko stotina metara od kuća. To je grob namijenjen dječici umrloj u dobi od nekoliko mjeseci. U samom deblu izdubljena je rupa. U nju se polaže mali mrtvac, omotan u platno. Drveni grob se prekriva isprepletenim granama i tkaninom. Protekom godina, polagano, drvo se zatvara, zadržavši dječje tijelo u svom velikom tijelu, pod svojom ponovno sraslom korom. Tada malo-pomalo započinje putovanje koje ga vodi prema nebesima, u strpljivom ritmu u kojem stablo raste.

Mi pokapamo naše mrtve. Ili ih spaljujemo. Ne bismo ni pomislili da ih povjerimo stablima. Iako nam ne manjka ni šuma ni maštovitosti. Ali naša su vjerovanja postala šuplja i bez odjeka. Ponavljamo obrede koje bi većina nas tek s velikom mukom mogla objasniti. U našem svijetu, već smo počeli brisati prisutnost smrti. Toraje je pak čine žarišnom točkom svoga svijeta. Tko je onda u pravu?