Dvije usporedne fabularne linije, odvojene u vremenu, teku u romanu ukrajinske spisateljice Oksane Zabužko – neobično se dodirujući, prizivajući jedna drugu u imenima likova, događajima i zaokretima u radnji, da bi se naposljetku stopile u jednu.
Ambicioznošću i opsežnošću svojega projekta, kompleksnim rečenicama koje kao da nastoje izraziti više nego što je to jezikom moguće, metaforom i metonimijom kao osnovnim vezivnim tkivom cjelokupnoga teksta, komuniciranjem s aktualnim dosezima u znanosti, filozofiji i umjetnosti – a iznad svega Vremenom kao prvenstvenim tematskim područjem – Oksana Zabužko napisala je prustovski roman, koji se u jednom, čini se, ipak razlikuje od Proustovoga: ne zadovoljavajući se subjektivnim sjećanjem, osobnim „dvoranama“, kao jedinom ontološkom mogućnošću istine i povijesnog postojanja, roman oslikava borbu kolektivnog sjećanja da određene istine ne padnu u zaborav, kao „tajne“ iz dječje igre u rupu u kojoj ostaju vječno zakopane.
„Muzej zabačenih tajna je remek-djelo u kojemu je upotrijebljena sva artiljerija koju književnost može ponuditi u borbi protiv sila mraka: jake emocije, snaga patosa, evokativne slike… Roman o moći – i moćan roman.“ Deutschlandradio
„Kao istraživanje na području arheologije sjećanja ova knjiga je revolucionarna, kao romantičan roman dirljiva, a kao seciranje društvene i političke nepravde u novoj i postkomunističkoj Ukrajini posjeduje britkost koju je teško nadvisiti.“
Ilma Rakusa, NZZ