Sunovrat

Roman Sunovrat Fernanda Valleja, objavljen 2001., autoru je donio jednu od najprestižnijih nagrada za književnost u cijelom hispanofonom svijetu, „Rómulo Gallegos”. Riječ je o noveliranoj autobiografiji, autofikciji, izraženo suvremenom književnom terminologijom, u kojoj narator pripovijeda ubrzano i bolno umiranje svojega brata zaraženog virusom HIV-a, metafore za jednako bolno odumiranje i dekadenciju kolumbijskog društva. Iako je roman napisan emfatičnim jezikom ispunjenim izrazom boli, iako prenoseći svoje surove slike izbjegava svaku cenzuru, iako se na površini zrcali ružno i često biološkom terminologijom preneseno odumiranje života, roman je to ustvari duboko prožet nježnom emocijom i ljubavlju prema bratu. To je i njegova središnja tema, pomalo zanemarena u književnosti, upravo bratska ljubav. Usto, tema je i ljepota koju skriva život, usprkos njegovu često ružnom naličju. Svojim jezikom i stilom ovaj roman predstavlja vrhunce suvremene književnosti na španjolskom jeziku.

“Tad sam, dok je unutarnji privid odražavao vanjski privid, pomislio da sam shvatio nešto što su i drugi prije mene mislili da su shvatili, u Miletu, u Eleji, u Efezu, u Abderi: oni koje sam spomenuo, prije više tisućljeća. Ništa ne posjeduje vlastitu stvarnost, sve je delirij, himera: vjetar što puše, kiša što pada, čovjek koji misli. Toga jutra u mokrom vrtu što se sušio na suncu, osjetio sam, jasno da ne može jasnije, varku u njezinoj najživopisnijoj istinitosti. Dok je Darío umirao para se dizala s kamenja, isprazna, prijevarna, podmukla, i, penjući se prema lažljivom suncu, poricala je samu sebe, kao najobičnija misao.

Ali najednom bum! S manga mi je pala zrela voćka na glavu i upalila mi lampicu: Newton je bio u krivu…

I stao sam prezirati Newtona i jesti mango.”