Alice u zemlji čudesa. Iza zrcala i što je Alice tamo zatekla.

Priča o neobičnim zgodama male Alice, koja je jednog dosadnog britanskog popodneva odlučila požuriti za pedantnim bijelim zečićem, nervozno zagledanim u džepni sat, te se strmoglavila u podzemni svijet u kojem sve djeluje nekako naopako, nevjerojatno, pa i nemoguće, a nastanjuju ga nama danas znani i dragi likovi poput nacerene mačke ili gusjenice s nargilom, poludjela klobučara, ožujskog zeca  ili, pak, pustih vojski igraćih karata i šahovskih figura, dosad u gotovo nijednom jeziku ovoga svijeta nije ostala neprevedena, a hrvatskom se čitatelju, već naviklom na prijevode Antuna Šoljana, Predraga Raosa ili Mire Jurkić Šunjić, sad nudi još jedan, ovaj put iz pera Borivoja Radakovića. Taj prevodilački svakako zahtjevan poduhvat valjalo bi pohvaliti i stoga što bi nas novi prijevod o stotinu pedeset i prvoj obljetnici prvog objavljivanja izvornika mogao potaknuti na nova promišljanja tog bez ikakve dvojbe velikog književnog djela, koje nikako ne bi trebalo trpati isključivo u dječju književnost, nekmoli u nekakvu plitku literaturu „besmislice“, koja nas se, kao tobože ozbiljnih čitatelja, navodno ne bi trebala ticati.

Nonsensom svoje logike Alice u zemlji čudesa i nastavak Kroz ogledalo svakako zabavljaju čitatelje svih uzrasta, pružajući bar načas mogućnost dostojanstvena izmicanja trpkoj, tobože smislenoj svakodnevici (o čemu valjda dovoljno svjedoči i uspjeh silnih ekranizacija romana, koje se ovdje ne bi mogle pošteno ni nabrojati). Logikom svog nonsensa, međutim, Carrollovi romani odvajkada fasciniraju i one malčice zahtjevnije recipijente, uz djecu i one koji su djecom ostali, recimo, matematičare, ali i filozofe i umjetnike (o refleksijama u popularnoj kulturi da se i ne govori), koji među njihovim recima ne pronalaze samo logičke i matematičke smicalice, već i jasne naznake nečeg što bismo bez oklijevanja mogli nazvati (logičkom, jezičnom, pravnom ili kakvom već) strukturom same stvarnosti. Jer dok su dokone mudrolije o kojima Alice, primjerice, raspravlja na čajanki kod ludog Klobučara i Zeca Ožujskog – je li izgovaranje onog što se misli nužno jednako mišljenju onoga što se govori? – zapravo odraz kompleksnog problema koji se u logici naziva inverznom relacijom, druge igre riječi, poput one kad Herc-kraljica, odlučna da pod svaku cijenu nekog podanika skrati za glavu, na zgražanje male Alice zahtijeva da se „prvo izvrši kazna, a potom izrekne presuda“, u okvirima suvremena svijeta, gdje pravo često i nije drugo doli puka jezična igra, dok rezanje glava poprima značajke otužnog ratničkog folklora, zadobivaju sasvim konkretno, da ne kažemo životno značenje.

Olovkom crtane ilustracije prokušane ruke Antonije Marinić, mlade umjetnice koja se već dokazala u ilustriranju slikovnica Edicija Božičević, u misli prizivaju Tennielove ilustracije originalnih izdanja Alice, tražeći u detalju i senzibilitetu ipak put do neke nove djece i novih čitatelja.