Kronika zaborava

Temeljno pripovjedno načelo Kronike zaborava struktura je sjećanja dementna čovjeka. Sa svakim danom, ona se izobličavaju, mijenjaju, nestaju, stvaraju nove narativne tokove i opet uviru u stare. Ovo je roman o zaboravu, o sjećanju, ali prije svega je to roman o ljudskom životu i koliko on svakome od nas znači te, možda važnije od svega ostalog, kako se svatko od nas pojedinačno nosi s njegovim neminovnim krajem, s tim baukom koji stoji na koncu svega i nezaustavljivo nam se približava. Sebastijan Pregelj ispisao je duboku, dirljivu i prije svega vrlo ljudsku priču o životu, ljubavi i smrti.

„Sjećanja, ovakva i onakva, imaju smisla, starost ima smisla, ali samo ako se usudiš priznati vlastitu malenkost i ne želiš ostati u lagodnoj šutnji i tobožnjoj dostojanstvenosti. Pregeljova knjiga progovara o toj hrabrosti elegantnom žestinom, a napisana je onako kako dolikuje jednome od najistaknutijih suvremenih slovenskih romanopisaca – odlično.“

Igor Bratož, Delo