Povratak Julije Mann u Paraty

Roman Povratak Julije Mann u Paraty Teolinde Gersão, vjerojatno najveće živuće portugalske autorice, odmah je po izlasku 2021. godine u Portugalu dobio Veliku nagradu dst za najbolji roman, a dosad se prodao u već četiri izdanja. U majstorskom prijevodu Tanje Tarbuk, roman pokazuje zašto je autorica stekla slavu u Portugalu a i izvan njega, gdje je prevedena na više od 20 svjetskih jezika.

Povratak Julije Mann u Paraty strukturiran je u tri dijela. Prvi dio imaginarni je razgovor, odnosno prepiska između Sigmunda Freuda i Thomasa Manna, koju Freud zamišlja u posljednjim trenucima svog života u Londonu 1938. godine, a u kojoj bi napokon Mannu rekao sve što misli o njemu i otkrio mu njegove vlastite demone kao izvorište njegova rada i životnih izbora. Drugi je pak dio razmišljanje Thomasa Manna o Freudu 1930. godine, u kojem mu razotkriva svoje najveće tajne kao i vlastitu nemogućnost podvrgavanja psihoanalizi, koju pokušava „preduhitriti“ svojom ispovijesti. Treći i glavni dio romana posvećen je Juliji Mann, majci Thomasa Manna, Brazilki koja nikad nije preboljela rodni Brazil i koja se na samrtnoj postelji prisjeća svog života.

Thomas uistinu nije volio nikoga osim sebe. S ocem je imao distanciran odnos, majka ga je privlačila na dvosmislen način, divio joj se i bojao je se, a i sramio, jer je bila strankinja i nije bila integrirana u društvo. Njegov odnos sa starijim bratom bio je katastrofalan, s ostalima jedva nešto više nego ravnodušan. Ljude je smatrao suparnicima koje treba zatući ili objektima koji mu za nešto služe.

Nikada nije volio nijednu ženu, a ponajmanje Katju. Njegove strasti prema drugim muškarcima bile su više izmišljene nego stvarne. Ne znam je li, barem usputno, konkretizirao homoseksualni poriv koji je u sebi rano prepoznao, ali se nikad nije prestao skrivati i tome proturječiti s takvom upornošću i voljom koje Nijemci znaju brkati s vrlinom.

***

Možda ste se pitali jesam li ikada zadovoljio homoerotski nagon koji je oduvijek vladao u meni ili sam svu svoju snagu potrošio da ga potisnem, u ime vrline u koju ni vi ni ja ne vjerujemo. Obojica znamo da je to proizvoljna društvena norma, koja je u nekim drugim vremenima bila drukčija, a takva će ponovo biti i u budućnosti, kao što i vi i ja predviđamo. Odnosno ne, tu sam u krivu: zaboravio sam da medicinska struka homoseksualnost smatra perverzijom. Ali vi biste trebali biti inteligentniji i slobodniji, dr. Freude, to je najmanje što se od vas može očekivati.

***

Majka se nikad ne odvaja od svoje djece, gorko je pomislila. Pati ako oni pate, nesretna je ako su oni nesretni. Biti majka najnezahvalniji je zadatak na svijetu, postoji li neki bolniji i naporniji? Nikada se ništa nije moglo učiniti, bilo je nemoguće ikoga odgojiti, promijeniti, preoblikovati.

Bože, kako je život bio težak.

U jasnoj i dobro strukturiranoj, često suptilnoj prozi, Teolinda Gersão ne dopušta si gubljenje u jezičnim vratolomijama. Preciznom vizijom te poznavanjem psihoanalize i literarnog opusa Thomasa Manna uspijeva povesti čitatelja putem razumijevanja krivudanja ljudskog uma.

José Riço Direitinho, Público

Iza odličnog naslova nove knjige Teolinde Gersão krije se minuciozna vivisekcija totalitarnih sjenki – bilo da se one kriju u javnom mnijenju, iza autorske arogancije, u fašističkoj ideologiji, u kolonijalističkoj predrasudi, iza ratne mašine, iza svima nam poznate opresije žena, kćeri i majki, iza (bjelačkih) opservacija o boji kože, pa čak i iza tzv. „primata razuma nad emocijama“.

Sílvia Souto Cunha, Visão