Domingos Xavier traktorist je na gradilištu po kojeg jednu večer dođe policija i odvede ga, ni kriva ni dužna, iz obiteljskog doma, strpaju ga u zatvor gdje ga premlaćuju dok sve ne prizna. Tako započinje pravi život Domingosa Xaviera, jer on tada od običnog vozača i popravljača traktora postaje simbol patnje naroda Angole pod kolonijalnom vlašću.
João Vêncio mladi je luandinac koji završava u zatvoru zbog sodomije, sadizma i hereze. Pred suđenje, on govori o svojim „nedjelima“ supatniku u tamnici, ukratko prepričavajući cijeli svoj ljubavni život od osme godine do hapšenja.
Obožavam Luandu, njezine kuće, ulice, njezino drveće, more, nebo i njezine oblake, ribarske otočiće. Nikad neću zaboraviti tu ljepotu. Kad kažem
“Luanda”, srce mi se nasmije, oči sklope, čeznem za svojim domom. Jer, zaista sam tu samo kad sam daleko. Samo na daljinu se voli. Ne volim ljude, gomila gradskih svinja. Vlada bi trebala izgraditi naselja daleko u provinciji, neka te budale tamo žive. Tada bi ostala samo prazna ljepota grada, kuće i drveće i ostalo. Nitko više grad ne bi zagađivao svojim smrdljivim znojem. Ne slažem se s ljudima iz Luande, bilo da su bijelci, crnci ili mulati, pljunem na sve njih. Sitne duše u svojim robovskim kolibama! Zar nikad nisu čuli za New York, Nagasaki? Rimsko Carstvo, Skandinaviju? Obične neotesane seljačine!

Luuanda 


José Luandino Vieira (1935., Vila Nova de Ourém, Portugal), jedan je od najistaknutijih angolskih pisaca uopće. Rođen u Portugalu, kao mlad odlazi u Angolu i pridružuje se antikolonijalnoj borbi, zbog čega je 1959. uhapšen i 1961. osuđen na 14 godina zatvora. 1965., na izdržavanju kazne, dobiva Nagradu Portugalskog društva pisaca za zbirku novela “Luuanda”, koja će se kasnije smatrati jednim od ključnih djela suvremene angolske književnosti. Obavljao je niz javnih funkcija u Angoli, a nakon ponovnog početka građanskog rata 1992., povlači se u Portugal u osamu. Ne istupa javno i bavi se poljoprivredom. 2006. godine odbio je Nagradu Camões, najveću književnu nagradu za portugalsko govorno područje. Objavio je desetak zbirki kratkih priča, pet romana, jednu knjigu za djecu, i niz članaka, te pritom osvojio (i odbio) gotovo sve važne literarne nagrade u domovini i na području portugalskoga jezika. Pridjev luandinovski danas je već opće mjesto proučavanja afričkih literatura portugalskoga jezičnoga izraza.