Amadoca

Unakažen do neprepoznatljivosti u jednoj od zona konflikta na istoku Ukrajine, junak romana Amadoca samo čudom ostaje živ. To je upitna utjeha zbog teških trauma koje su uzrokovale potpuni gubitak pamćenja. Muškarac se ne sjeća niti svoga imena, niti podrijetla, ne sjeća se nijedne bliske osobe, nijednog fragmenta iz svog prethodnog života. Takvim ga pronalazi žena čija su ljubav i strpljenje sposobni učiniti nemoguće, dosegnuti najdublje slojeve zaborava i uspomena, spojiti raspršene komadiće i krhotine uništene svijesti, spajati u jedno zajedničku povijest.

Amadoca je najveće jezero u Europi, smješteno na teritoriju suvremene Ukrajine. Prvi put ga spominje Herodot, a tijekom nekoliko stoljeća prikazivano je na brojnim mapama srednjovjekovnih kartografa sve do iznenadnog i potpunog nestanka. Najveće jezero u Europi jednostavno je nestalo, isparilo, propalo u zemlju? Na koji način bestraga nestaju golema jezera, kako nestaju cijeli svjetovi, cijele kulture i što ostaje umjesto njih? Može li postojati veza između židovske katastrofe istočne Europe i uništavanja ukrajinske inteligencije u vremenima staljinističkih represija? Može li zaborav jednog čovjeka dosezati nekoliko naraštaja pod zemlju? Povezuju li nas znakovi i ožiljci uništenog sjećanja? Jesu li sposobni ljubav i strpljenje omogućiti da dodirnemo svijest druge osobe?

U ovom velikom romanu ukrajinske književnosti autorica progovara o različitim vrstama ljubavi u kriznim trenucima za čovjeka i za čovječanstvo kao takvo, o sjećanju i zaboravu, o necjelovitosti i konstantnoj promjenjivosti ljudske osobnosti, o neispričanim pričama koje leže na dnu našega sjećanja. Roman u sebi spaja tri priče: iz vremena drugog svjetskog rata u malenom gradiću u zapadnoj Ukrajini, događajima za vrijeme sovjetskih represija te sadašnjosti, povezane nitima fragmentarnosti sjećanja, boli i ljubavi.

Okosnicu romana Amadoca čine prešućena, iskrivljena i prilagođena sjećanja koja su rezultat tumačenja prošlosti te traganja za vlastitim identitetom. Potraga za legendarnim jezerom Amadoca na čijim imaginarnim obalama žive junaci predstavlja za njih živu vodu sjećanja i mrtvu vodu zaborava, dok je samo jezero misteriozno isparilo, propalo pod zemlju te junaci moraju sami slagati krhotine sjećanja u bizarni mozaik svoje osobnosti. U Amadoci postoje i oni koji su svoj žar i žudnju, silovitu fanatičnu energiju stvaranja uspjeli realizirati izmičući žrvnju života, zaborava i nužnosti prilagođavanja te se o njima pričaju legende, to su Baal Šem Tov, Skovoroda i Pinsel. Hoće li u tome uspjeti i glavni junaci romana? Može li im sjećanje i ljubav pomoći da vide/ugledaju svoje pravo lice?