Zapečaćeno vrijeme

Ponukan pismima zbunjenih gledatelja, Tarkovski je pred kraj života odlučio podijeliti s publikom svoje viđenje filma. U knjizi Zapečaćeno vrijeme autor se osvrće na rad na svojim filmovima, dijeli s čitateljem vlastita promišljanja o teoriji i praksi filmskog stvaralaštva te, na kraju, pokušava doći do zaključka o tome kojom je idejom on sam bio vođen dok je snimao filmove, ali i koja je moguća budućnost filma kao medija. Dvije ključne osobitosti filma kao samostalne umjetnosti za Tarkovskog su filmska slika i ritam, čija je zadaća prikazati protok vremena u kadru. Svoje tvrdnje autor obrazlaže kroz niz primjera kako iz vlastitog, tako i iz stvaralaštva svojih suvremenika. Zapečaćeno vrijeme svojevrstan je pečat i završna riječ jednog od istinskih velikana filma dvadesetog stoljeća.

„Dužan sam priznati da se do samog pojavljivanja mojeg prvog filma ni ja nisam osjećao kao redatelj, kao što ni film nije ni slutio da ja postojim. Bio je to period akumulacije izražajnih mogućnosti u profesionalnom smislu, s jedne strane, i potrage za pretečom, jedinom tradicionalnom linijom koju ne bih smio razoriti zbog nepismenosti i neznanja, s druge. Jednostavno sam se upoznavao s predmetom filma, s kojim sam u budućnosti trebao raditi. Istovremeno, moje iskustvo još jednom (i tko zna koliko puta!) dokazuje da je na akademiji nemoguće naučiti kako biti umjetnik. Kako bi se to postalo, nije dovoljno nešto naučiti i steći profesionalne navike i metode. Više od toga, kao što je netko rekao – da bi se dobro pisalo, mora se zaboraviti gramatika. Doduše, prije nego što se zaboravi, treba je znati…“

Andrej Tarkovski, Zapečaćeno vrijeme