„Amulet“, u izvorniku objavljen 1999. godine, smatra se najuspjelijim kratkim romanom Roberta Bolaña. Roman govori o urugvajskoj pjesnikinji Auxilio Lacouture, koja se pojavljuje i u „Divljim detektivima“ i koja se naziva „majkom meksičke poezije“. Frenetičnim ritmom i stilom, Auxilio u prvom licu opisuje doživljaje s književne scene Meksika, i kako kroz njezin život, koji je provela duboko uronjena u književnu i kulturnu scenu meksičkog glavnog grada, prolazi cijela vojska mladih hispanoameričkih pjesnika, između ostalih i Arturo Belano te Ulises Lima, likovi dobro poznati iz ostalih autorovih djela.
“Amulet donosi fascinantnu, zanosnu odu mladosti, životu na marginama, poeziji i pjesnicima te Meksiko Cityju. Ova je knjiga mnogo više od dodatne literature uz Divlje detektive, s kojima dijeli neke od likova; Amulet je od svih Bolañovih knjiga vjerojatno najbliže autobiografiji. Stilski i leksički, svakako se radi o jednom od njegovih najinovativnijih i najuzbudljivijih djela.“
Francisco Goldman, The New Yorker
Pila sam i raspravljala i sudjelovala na kružocima (sve sam ih poznavala) i davala savjete mladim pjesnicima koji su mi se već tada obraćali, premda ne toliko kao poslije, i ja sam za svakog imala po riječ, ma što riječ!, za svakog sam imala stotinu ili tisuću riječi, svi su mi se činili unucima Lópeza Velardea, praunucima Salvadora Díaza Miróna, izmučeni mladi muškarčići, mladi muškarčići klonuli od noći DF-a, mladi muškarčići koji su dolazili sa svojim svinutim listovima i svojim zgnječenim knjigama i prljavim bilježnicama i koji su sjedili u kavanama koje se nikad nisu zatvarale i u najturobnijim barovima na svijetu u kojima sam ja bila jedina žena, ja, a ponekad i duh Lilian Serpas (ali o Lilian ću govoriti poslije), te su mi davali čitati svoje pjesme, stihove, očajne prijevode, a ja sam uzimala te listove i čitala ih u tišini, leđima okrenuta stolu gdje su svi nazdravljali i tjeskobno nastojali biti domišljati ili ironični ili cinični, jadni moji anđeli, pa sam u potpunosti uranjala u te riječi (voljela bih reći u verbalni tok, ali to ne bi bila istina, ondje nije bilo verbalnog toka, samo zamuckivanja), na tren sam ostajala sama s tim riječima otežanima od sjaja i tuge mladosti, na tren sam ostajala sama s onim ogledalom smrvljenim u komade, pa sam se gledala ili bolje rečeno, tražila se u zrcalu te jeftinoće, i nalazila se!