Roman Zagabrijel II drugi je dio trilogije u čijem je središtu grad Zagreb i njegov tamni anđeo zaštitnik. Kombinacija je to povijesnog trilera, lingvističkog krimića i kolaža suvremenih književnih tehnika, u kojoj autor za pozadinu uzima međunarodnu lingvističku konferenciju u Zagrebu, uoči koje se dogodi umorstvo na Institutu za etnologiju i folkloristiku. Nevjerojatni junaci romana igrom slučaja će postati asistentica preminulog znanstvenika, njemački slavist, lički policajac pred mirovinom sa zagrebačkom adresom i komunalni čistač Stjepan Mrak, poznat i kao Štefek Kmica. Za vrijeme istrage umorstva čitatelji će polako pronicati u tajnu povijest grada Zagreba i njegovog imena, otkriti mračna tajna društva u njegovom podzemlju, i približiti se najbolje čuvanoj tajni hrvatske metropole, koja golica maštu istraživača još od navodnog prolaska svetog Franje kroz Zagreb. Nakon pravog cliff-hangera na kraju prvog dijela, Perić se vraća u drugi nastavak prepoznatljivom hiperinflacijom referenci i sve više zalazeći u rimu, koju pripisuje shizofreniji pripovjedača.
Perić se svojim dosadašnjim djelima pokazao kao neupitan majstor stila (ili, bolje rečeno, stilova) i književnog eksperimenta, a trilogijom Zagabrijel dosiže potpuno novu razinu i jednog i drugog. Kombinirajući lingvistiku, suvremene prevoditeljske prakse, sociolingvističke teorije te priče i legende o povijesti grada Zagreba i njegova imena, stvara roman koji narativnom strukturom odgovara najuzbudljivijim popularnim kriminalističkim romanima, ali i postmodernističkim pripovjedačkim eksperimentima. Mapiranje mentalnih procesa preko psiholingvističkih teorija daje djelu izniman metatekstualni potencijal za aktivnijeg čitatelja, dok će i svi ostali moći uživati u kriminalističkoj priči u temelju djela, a i prepoznati mnoge elemente iz hrvatske svakodnevice.
„Osim ovakvih teorijskih, metatekstualnih matrica, koje Perić koristi u svom pisanju, svaki pozorniji čitatelj otkrit će u romanu gotovo nevjerojatan leksikon popularne kulture. Kako se već odlučio za roman u rimi, asocijacije na rock i pop kulturu bile su neminovne. Utjecaji u njegovom tekstu bit će prilično raznovrsni, primjerice, grupa Film i njihova balada „Mi nismo sami“, koja u njegovu prepjevu zvuči prijeteće, jer ako nismo sami, to znači da postoji još netko ili nešto što je tu pokraj nas, a nismo ga svjesni. Ili himna plavog žapca, koja je zapravo prerađen prepjev poeme „Slavlje guštera“ grupe The Doors. Ali to je samo mala naznaka svega što se krije u knjizi i gotovo da bi se mogla izdati kompilacija pjesama kojih se Perić dotiče u svom pi-romanu. A ako su reference na popularnu kulturu šarolike, one na povijest književnosti su neprebrojive. Mislim da nitko osim možda Perića samog ili, pak, nekog detaljnog analitičara književnosti poput Zdravka Zime, nije u stanju pobrojiti sve reference. Neke su toliko začahurene u tekst da je pitanje je li ih i sam Perić namjerno ubacio ili su proizvod nekog šireg i većeg utjecajnog stroja, koji proizvodi i Perićev tekst. A to bi samo moglo značiti da doista nismo sami.“
iz pogovora prof. dr. sc. Tomislava Pletenca

Knjiga
Propast
Kad vrag drži svijeću
Kassel ne poziva na logiku
Obala maršala Tita
Luuanda
Nemam objašnjenja za ovo 


Boris Perić (1966., Varaždin) diplomirao je germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i otad se bavi književnošću, prevođenjem i novinarstvom. Radio je za cijeli niz glasila, a prozna djela i prijevode objavljivao je u Hrvatskoj i inozemstvu. Uvrštavan je u niz antologija, a njegov roman “Vampir” jedan je od prvih velikih uspješnica poslijeratne hrvatske književnosti. Za roman “Povratak Filipa Latinovića” ušao je u uži izbor t-portalove nagrade za najbolji roman godine. Urednik je biblioteke Prezreni na svijetu, a nedavno je ostvario veliki uspjeh s prijevodom “Balada Petrice Kerempuha” na njemački jezik. Radio je kao savjetnik za medije pri Kontaktnom uredu grada Beča u Zagrebu. Trenutno prevodi s njemačkog i na njemački te piše nastavke romana “Zagabrijel” i “Vampir”.