Strašna šuma

Strašna šuma ilustrirana je zbirka pjesama za djecu. Strašna šuma također je obiteljski projekt oca Jurija i kćeri Darije, Ukrajinaca koji su se našli na diplomatskoj dužnosti u Zagrebu, otac kao već cijenjeni ukrajinski pjesnik i profesor filologije, a kći u formativnim godinama, u osnovnoj školi. Kako bi djetetu približio hrvatski jezik, Jurij je počeo zajedno s njom pisati pjesme na hrvatskom jeziku. Dvadeset godina kasnije, kći Daria diplomirana je povjesničarka umjetnosti i germanistica, pjesnikinja i slikarica, s nekoliko ozbiljnih izložbi iza sebe te jednom knjigom poezije koju je sama i ilustrirala (Nemam objašnjenja za ovo, 2017., Edicije Božičević), a otac Jurij profilirao se kao jedan od najaktivnijih prevoditelja hrvatske poezije u Ukrajini. No njihov najveći dosadašnji zalog hrvatskoj kulturi zasigurno je ova knjiga. Strašna šuma zbirka je poezije za djecu kakvu na ovim prostorima nismo vidjeli još od legendarnih zbirki Ratka Zvrka i Luka Paljetka. Profesor Lisenko svu je svoju jezičku i pjesničku vještinu unio u ove kratke, jezgrovite, vješte, jednostavne, ali i versifikacijski izuzetno kompleksne stihove, time iznova dokazujući da je najteže pisati – za djecu, ali da se baš na tome i može vidjeti istinska kvaliteta pjesničkog i jezičnog izraza autora.

„Kada je ukrajinski pjesnik Jurij Lisenko (Kijiv, 1958.) 1975. godine počeo studirati tzv. srpskohrvatski jezik na studiju slavistike Sveučilišta u Kijivu, malotko je mogao predvidjeti krajnje domete njegova interesa za taj jezik, a posljedično tome i književnog stvaralaštva stasalog kasnije na hrvatskom književnom standardu. Čak su i u svjetskim okvirima rijetki autori koji su sposobni uvjerljivo pisati na jeziku koji im nije materinji. Kada kažem uvjerljivo, to podrazumijeva širu lepezu faktora za razmatranje; od puke razumljivosti obrađivane tematike prosječnom čitatelju, kroz poznavanje i pridržavanje pravopisnih i gramatičkih regulativa, sve do duha naroda na čijemu se jeziku piše. Nije pretjerano ustvrditi kako Jurij Lisenko u određenoj mjeri prkosi logici i uspijeva kroz svoje stihove obuhvatiti upravo taj duh, duh koji predstavlja esenciju kulture i svakodnevice hrvatskoga naroda. Najupečatljiviji dokazi ovoj tvrdnji su elementi duhovitosti prisutni u njegovim pjesmama. Pjesniku je neophodna visoka doza sofisticiranog intelekta kako bi duhovitost postigao na materinjem jeziku, kamoli na stranom. Rijetki su oni koji je uspijevaju postići bez naglašenih pretenzija, prirodno i nenametljivo. Kada netko razvije sposobnost pisati duhovito na stranom jeziku, tada zaslužuje duboki respekt i naklon.“

iz predgovora Siniše Matasovića