Protagonist Priče o sporom, nešto bržem i brzom umiranju u srednjim je pedesetim godinama, upravo je ostao bez posla, živi sam, u potpunoj besparici, te pokušava napisati priču o bivšem nogometašu koji neplanirano završava u središtu građanskog rata u Mongoliji. Nakon što shvati da će teško zaraditi neki novac svojom knjigom, jedva preživljavajući tako što vozi taksi i dostavlja hranu, a i zbog incidenta koji uključuje dva ubojstva, odlučuje s alternativnim bendom Belzebubova muda otići na turneju, što zbog potrebe da se makne iz vlastita života, a što zbog bijega od policije, koja ga traži u vezi s ubojstvima.
Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju beskompromisni je roman ceste, ali i roman o razočaranju, o gubitku iluzija, ispričan tečnim, razgovornim stilom, koji ne dajući neke konkretne vremenske i prostorne odrednice ostavlja jasnu mogućnost da ga se čita kao kritiku i analizu stanja ne samo ovog, nego svih suvremenih kapitalističkih društava i onoga što ih pokreće.
„Baltazar tad skroz gubi živce. Optužuje sve i svakoga za večerašnji fijasko, općenito za status benda što beznadežno tavori u ljepljivoj melasi anonimnosti. Dere se da ne želi više svirati pod ovakvim okolnostima i da će, ako je bude, sutrašnju svirku još odraditi i da se onda “svi skupa fino tjeramo u tri pizde materine!”
Pokušavam ga nekako smiriti, odobrovoljiti, pokušavam mu objasniti da nitko od nas tu nije kriv zbog ovakvog razvoja situacije, ali on mi se obrecne u lice kazavši kako drugorazrednog staračkog stihoklepca poput mene ništa nitko nije pitao i da zavežem jer ću inače dobiti po labrnji.
Gašpar iznerviran izrečenim skače kao furija i ljutito pogađa Baltazara šakom ravno u glavu. Ni on, iako inače miran i flegmatičan dečko, ne može više sakriti nervozu.
Izlazim iz kluba da ne gledam ostatak obračuna.
Baltazar je Gašparu vratio udarac – to sam još vidio. Palim cigaretu i pogledavam s vremena na vrijeme kroz zatvorena staklena vrata kako teče brutalno lemanje bendovskih kamerada.
Općem metežu uskoro se pridružuje i nekoliko posjetioca sa šanka. Udarci pljušte na sve strane i u sklopu obračuna što traje, razbija se inventar kluba.
Nadam se samo da bend neće i to morati platiti.“

Nemam objašnjenja za ovo
Obilje
Hah
Kassel ne poziva na logiku
Tko se vuka boji
Tijela bez težine 


Žarko Jovanovski (Zagreb, 1966.) diplomirao je umjetničku grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1994. godine dobitnik je specijalne nagrade Republike Hrvatske za prijedlog spomenika Draženu Petroviću. 1995./1996. boravi u Njemačkoj kao gost njemačke zaklade DAAD na Umjetničkoj akademiji (Kunstakademie) u Düsseldorfu u klasi profesora Tonyja Cragga. Dosad je objavio roman, jedanaest knjiga poezije, zbirku kratkih pripovijesti Priče o Lenjinu i Staljinu te strip Mrakci, s kojim je gostovao na Beogradskom sajmu stripa 2017. godine. Dobitnik je nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru 2016. godine, a iste godina dobiva i nagradu Hrvatskog književnog društva za najbolju zbirku pjesama izvan okrilja HKD-a (za zbirku poezije Jebite se svi!). Njegove pjesme prevođene su na engleski i ukrajinski, a uvršten je i u antologiju suvremene hrvatske poezije „Hrvatski pjesnički huligani“, objavljenu u Kijevu 2018. godine. Jedan je od pionira slam poezije u Hrvatskoj i glavni junak dokumentarnog filma Neuspješan skroz, koji je bio u konkurenciji za najbolji dokumentarni film na ZagrebDOX-u 2017. godine. 2020. godine dobiva VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman za tekst Pizzeria Europa.